Puškin je posvetio jednu svoju pesmu i sukobu voždova novovekovne Srbije Karađorđa i Miloša. Početak pesme "Menko Vojić sitnu knjigu piše" pokazuje i Puškinove misli o Srbiji. Aleksandar Puškin imao je dvadeset i jednu godinu kada su ga carske vlasti proterale u Beserabiju, daleku provinciju na Dunavu (današnju Republiku Moldaviju). Boraveći tri godine u ovom progonstvu Puškin je upoznao tamošnje prognane Srbe. Jednu pesmu posvetetio je voždovoj ćerki. O njoj piše kao o suprotnosti ocu, vojskovođi, brutalnom ratniku. Umesto "noža naošternog bratoubistvom" izabrala je "smireni život pred nebesima".