Novi, veći i brojniji nuklearni reaktori su jedan od mogućih odgovora na najsloženije pitanje našeg doba: kako zaustaviti klimatske promene, a zadržati savremeni način života? Njihovo širenje, međutim, može biti i zamena jednog rizika drugim. „Napokon su počeli da se naziru obrisi Jedinice četiri Nuklearne elektrane Černobilj – ćutke su zurili u nju. Krov dvadesetospratnice je zjapio, njeni gornji nivoi su pocrneli i pretvoreni u gomilu šuta. Mogli su da vide razbijene ploče armiranog betona, prevrnute grafitne blokove i, tu i tamo, svetlucava metalna kućišta gorivih sklopova iz jezgra reaktora”, piše Adam Higinbotam u kultnoj, nedavno i na srpski prevedenoj knjizi „Ponoć u Černobilju”, opisujući prvi konakt jedinice za izviđanje koja je iz oklopnih vozila merila nivo radioaktivnosti nakon nesreće 26. aprila 1986. godine.